Ako nekada poželiš, ti mačem odupri se želji iz korijena.
Dobro znaš šta je vrijeme, kolotečinu lomi i najmanja promjena.
U te ruke ljubav neće, toj kletvi ja sam kum i hranitelj.
Nisam znao put do sreće, a samo sam s tobom htio tamo.
Ko mi sudi danas, nek uračuna kamenu bol dvorske lude
Što tumara tamnicama sjećanja u pauzi do pravosnažne presude.
Nek uračuna da ne starim evo dvadeset godina, ne jenjava ljubav,
Bio sam njen rob i pokor, pješčani sat i istine presedan.
Bio sam zapravo, jer više nisam ni postojanje, a ni življenja lice,
Glagola nemam, samo puki sam pridjev u službi oronule imenice.
Bivši čovjek što mahnito pregovara sa sudbinom,
Osuđenik što je svetionika iskru zamijenio sa pepela tminom.
I sve sam najgore što um osmisliti može i usta što izgovaraju.
Danas mi je najteže što tebe ipak po meni najviše „poznavaju”.
Svaki put im kažeš – on je leptir ulični, besana revolta mladost –
Dodijeliš mi tako još dan života da zalud jurim svjetlost.
Nisam znao put do sreće, a samo sam s tobom htio tamo.
U te ruke ljubav neće. Ona je ostala sa mnom.
Ti nisi.
