Možeš da zaboraviš korak i miris,
Ali između prstiju došunja se jeza.
Negdje između krvotoka i srca
Obori te sjećanje i jedna u prolazu pjesma.
Na prve taktove dodiruješ grudi,
Nesvijest, anksioznost, kapljice niz čelo.
Vidiš nepregledne poljane žita,
Neokićene svatove i sebe u bijelom.
Nestane, pa dođe, ošamari, pa prođe,
Svakom notom pomazi po zaboravljenom.
Vrijeme bolu pomaže da se definiše u boju.
Suve kistove bacaš u rijeku, a plava se prosipa.
U dubini duše znaš da se ljubav vremenom osipa.
Kao pješčani sat preokrene se na vrhuncu i nastavi teći nekom novom srcu.
A ti tamo gdje je priča prestala sakupljaš slomljene linije, a ona – nestala!
Malo je nedostajalo da bude tvoja, sad je samo…
Nedostižna.
