Koga ćeš pozvati kad ti bude teško?
Sa teretom života zauvijek se ne nosi,
Kome ćeš plakati, životna greško!?
Kad otjeraš i posljednjeg dobrovoljca od sebe.
Neko će te sluđeno srce tražiti,
Letjeće ruke u pravcu tvom olako,
Nevine poglede mrklo ćeš baciti
Za gutljaj spokoja u prolomu životnom.
Sve ispočetka i da se ponovi,
Koja bi tinta izdržala njom da se piše?
Bačene niz vodu poruke u boci
Prije stižu na izvor nego li u srce.
Odgnani snovi neće se vratiti,
Prašina stoji na obodu klavira.
Na iste taktove drugi će svirati,
Ali melodija nikad više neće biti ista.
